Dr. Adem Balić: Kako sam postao Ironman…

Kad sam prvi put čuo za pojam “Ironman”, a to je bilo prije dvije godine, nisam mogao vjerovati da je moguće da jedan prosječan rekreativac može, u  vremenskom roku od 8 sati, isplivati 1.900 metara  na otvorenoj vodi, pa da se nakon toga biciklom preveze 90 kilometara, a da na kraju svega toga, istrči jedan polumaraton…

U to vrijeme i pet krugova na atletskoj stazi za mene je bila značajna dužina, a da ne govorim o dvadeset i jednom kilometru. Međutim, zahvaljujući Mirzetu Haliloviću, ali I  ostalim “rekreativcima” (tj. članovima Kluba ARK “Rekreativci”), zavolio sam trčanje, te sam u Sarajevu 2015. godine istrčao svoj prvi polumaraton, a šest mjeseci kasnije u Beču i prvi maraton.

Plivanje po mirnom moru, s kraja na kraj plaže, jedna je od mojih omiljenih “morskih poslastica”, pa sam tako 20. augusta na plaži u Tučepima na svoj 57. rođendan isplivao 1.680 metara. Kada sam pregledao statistiku, shvatio sam da s tim tempom (100 m sa 1:32) mogu da isplivam limit za Ironman-a. Ostale dvije discipline bicikl – 90km za 4 i po sata i polumaraton za tri, nisam smatrao nesavladivim preprekama. Naravno, o toj svojoj “ludoj zamisli” nisam nikome govorio, jer iako sam istrčao maraton, to ne znači da bih mogao i ovo, pogotovo u svojim  godinama.

Dolazak jeseni, kiše i hladnijeg vremena, me sa atletske staze odveo u bazen gdje sam našao adekvatnu zamjenu za trkačke treninge. Znao sam da mi treba stručna pomoć, kako bih naučio brže plivati, a da se pri tome što manje umaram. Sejbin Brašnjić, jedan od najpoznatijih trenera plivanja u našoj Zemlji, prihvatio je da me trenira. Uslov su bila najmanje tri treninga sedmično, što mi nije predstavljalo poseban problem, čak naprotiv -jedva sam čekao novi trening. Krajem godine, već sam mogao plivati po sat i po bez pauze, te sam jedne subote napravio svoj prvi triatlon: sat plivanja, sat i po bicikla u teretani i pola sata trčanja na traci. Prošlo je odlično, te sam tog dana objavio porodici svoju odluku, da se želim prijaviti za “Ironman” utrku.

U to vrijeme, razmišljao sam da idem u “Zell Am See” koji je bio krajem augusta, a da mi olimpijski triatlon (1.500 m plivanje, 40km bicikl i 10km trčenje) na Korčuli za 1. maj bude generalna proba. Međutim, u međuvremenu sam doznao da i moj prijatelj sa trčanja Nermin Klapić sa dvojicom svojih drugara Mirzom i Daliborom, planiraju isto, te sam prihvatio njihov prijedlog da zajedno idemo krajem maja u Zadar na “4. Falkensteiner midle distance triathlon”, bez generalne probe.

Sa pripremama sam započeo 1. januara ove godine istrčavši 15 kilometara na Dubravama na -5 stepeni, a potom 1.500 metara plivanja u bazenu za 48 minuta.

Nakon toga, nastavio sam sa treninzima plivanja tri puta sedmično, jedan do dva treninga vježbi snage i izdržljivosti, te jedan do dva trkačka treninga napolju ili na traci, a  povremeno – vožnja bicikla u teretani. Dolaskom proljeća i toplijeg vremena, jednom sedmično sam odrađivao dužinski trening na biciklu ili trčanje. U tom periodu, istrčao sam dva zvanična polumaratona u Splitu i Beogradu…

Šest nedelja prije trke, počeo sam sa svakodnevnim pripremama, po planu koji je pravio i vodio prof. dr. Jasmin Zahirović. Tri dana u sedmici,  trenirao sam dva puta dnevno, a vikendom  su uslijedile kombinacije  bicikl – trčanje, plivanje – trčanje, te  plivanje – bicikl. Tokom sedmice, imao sam dva plivačka, dva trkačka, dva treninga vježbe snage i jedan bike trening. Petak je bio dan predviđen za odmor, samo na kraju dana pasivno istezanje.

Tri nedelje prije zvanične utrke, imao sam petosatni trening  (sat plivanja, 3 sata bicikla i sat trčanja), a dvije nedelje ranije trenirao sam po 3 sata bicikla i 16,5 kilometara  trčanja), ali tokom podneva, po najvećim temperaturama, trenirao sam sa namjerom da simuliram vrijeme u kome ću to raditi i na zvaničnoj utrci.

Zadnja sedmica bila je predviđena za lagane treninge, od sat do sat i po. Istovremeno sam strogo vodio računa o ishrani i suplementaciji, te sam izbacio slatkiše i hljeb u popodnevnim satima, a akcenat je bio na kuhanom mesu i ribi, tako da sam na dan utrke imao planiranih 88 kg.

  1. maj – petak je dan kada sam zajedno sa ostalim triatloncima otputovao u Zadar na svoj prvi “Midle distance triathlon” ili “Ironman 70.3”, sa uvjerenjem da ću taj cilj ispuniti, nakon svih uspješno odrađenih treninga, a prije svega jer sam se odlično osjećao. Odmah po dolasku napravili smo plivački trening u moru koji me je bacio u depresiju. Mislio sam da će mi u moru biti lakše plivati jer nemam okreta i jer je voda gušća, ali sam zaboravio da u moru nema linije na dnu koju ću pratiti radi orijentacije, da je more valovito i da ima struje, a uz to da ništa ne vidim iznad vode, jer mi naočale “magle”. Isplivao sam 600 metara za petaestak minuta, ali nisam došao do željenog cilj jer sam plivao “ukrivo”. Izašao sam iz vode, uplašen, razočaran i tužan, jer u tom momentu nisam vjerovao kako u tim uslovima mogu isplivati 1.900 metara za sat vremena. Potom sam bezuspješno tražio da kupim naočale koje ne magle, te sam čak razmišljao da plivam i bez naočala. Kada sam se već vidio među diskvalifikovanim natjecateljima, koji nisu isplivali normu, susrećemo iskusne BH triatlonce iz Hercegovine koji su nam pokazali kako se održava pravac kod plivanja na otvorenom moru, te kako se spriječava “magljenje” naočala. Odmah sam otišao do mora i isprobao sve rečeno i u momentu se uvjerio kako su savjeti 100% OK i da ih mogu uspješno primijeniti. Vratio sam se u apartman, sa uvjerenjem da ću moći isplivati limit i završiti cijeli triatlon.

Buđenje je bilo, u ranu zoru, u 4:00 i odmah je uslijedio doručak od tri kriške hljeba sa puterom i medom, šolja kafe, a potom spremanje opreme za tranzicije.

I počelo je: lijepljenja oznaka na bicikla, kacige, kese, lijepljenje tetovaža i postavljanje startnih brojeva. Zatim, priprema gelova i tečnosti za utrku.

Čim smo završili sa tim poslovima, uputili smo se ka zoni tranzicije i ostavili bicikla i kese na za to predviđena mjesta.

Vratili smo se u apartman, kako bismo obukli “neopren” odijela i konačno je došao taj momenat – odlazak na zonu starta i zvanični početak utrke…

Na plivačkom startu odlučio sa da se ne “guram” i  da trebam  pustiti ostale učesnike, da krenu sa utrkom, kako me neko ne bi udario ili gurnuo.

Plivao sam sa dva udisaja u stranu, a treći ispred sa pogledom naprijed prema plovku. Kada sam obišao prvi plovak na 400 m situacija je postala stabilna, te sam bez ikakvih poteškoća nastavio plivati do samog cilja, koji je bio na drugoj plaži. More je bilo mirno, što mi je značajno pomoglo da sa lakoćom otplivam predviđenu dionicu za rekordnih 50 minuta.

Po izlasku iz vode, trčim do zone tranzicije, te krećem na vožnju biciklom dugu nevjerovatnih – 90 kilometara. Prelazak iz mora na bike bio je vrlo prijatan, jer me je podsjećao na laganu vožnju motorom jadranskom magistralom. Planirao sam voziti 3 i po sata tj.  9 kilometara za 20 minuta. Redovno sam uzimao energetske gelove i izotonični rastvor jer je bilo prilično vruće. Zadnjih devet kilometara bila su najteža, jer su mi počele “trnuti” ruke, a još uz to vozio sam na putu na kome nije bio obustavljen saobraćaj i nisam smio koristiti “aerobarove”, jer me je bilo strah auta. Uz sve to, uzbrdica je bila blaga, ali beskonačna, koja mi se činila “neosvojivom”, što me je plašilo.

Na svu sreću, zadnjih nekoliko kilometara uslijedila je nizbrdica, te sam se oporavio u cijelosti pa mi trčanje po plaži došlo kao olakšanje, jer sam konačno bio na svojim nogama i “čvrsto na zemlji”. Već se bližilo podne. Sunce je grijalo kao “u pola ljeta”, a ja nisam imao kremu za sunčanje, te sam osjećao kako mi ramena gore.

Stanice sa okrepljenjem su bile na svaka dva do tri kilometra, pa mi je to dobro došlo  da se rehidriram, ali i da se poljevam i rashlađujem.

Trčala su se četiri kruga po 5,26 kilometra i bio mi je plan trčati jedan ispod 40 minuta,  što sam i uspio u prvom krugu, te sam i nastavio tim tempom. Puls mi nije prelazio 150 otkucaja, tako da sam bez ikakvih problema trčao “krug za krugom”.

S obzirom, da sam u zadnji krug ušao svjež i bez bojazni da neću izdržati utrku, malo sam produžio korak i ubrzao, ostavivši pri tom snage da u ciljnoj ravnini još više ubrzam.

I na nekih 400 metara do kraja, kad sam već mogao vidjeti sam cilj, čuo sam dobro poznati AC/DC i pjesmu “High way to Hell”, na ozvučenju organizatora, te sam još više ubrzao i na kraju ušao u cilj preskočivši ciljnu liniju.

Tu su me dočekali raširenih ruku, presretni što sam i ja uspio, moji dragi triatlonci: Mirza, Nermin, Dalibor i Zdenka. Zatim mi odnekud prilazi i službeno lice sa mikrofonom u ruci, te nakon uručivanja finišerske medalje, postavlja pitanje: “Kako ste i kako se osjećate”?

“Kao IRONMAN”, odgovorio sam, a potom su me moji trialtlonci “podigli u zrak” i iznijeli iz ciljne zone.

Nakon što smo popili finišerska pića, odlučili smo da nema stajanja. Idemo po bicikla, opremu i odlazimo u apartman ostaviti ih, a onda kupanje u hladnom moru, koje nam je u tom momentu prijalo, više od svega.

Zahvalnost:

Ovo je moja priča o IRONMAN-u ili “Midle distance triathlonu”, a za njeno ostvarenje su u velikoj mjeri zaslužni dragi ljudi počev od:

  • Članova moje porodice koji su me podržavali u svemu ovome (ali tek nakon odrađenog “ergo testa” kod prim. Ibrahima Terzića u BH Centru za srce);
  • Trenera prof. dr. Jasmina Zahirovića koji je vodio i organizirao cjelokupne pripreme, koje su dijelom sprovodili članovi stručnog tima njegovog Fitness Centra “Body Control”: Belmin, Arman, Džana i Melisa;
  • Zahvaljujući Sejbinu Brašnjiću naučio sam pravilno plivati i tako isplivati normu za manje od sata;
  • Mirsad Jusić i njegov M-BIKE Shop su mi pomogli da dođem do kvalitetne opreme, po povoljnim uslovima;
  • U svakom slučaju moji triatlonci Nermin, Mirza, Dalibor i Zdenka su bili, motivacija i podrška, te prije svega društvo, u značajnom broju treninga, a i sama organizacija i odlazak na trku bez njih, ne bi bila moguća. Iako mnogo mlađi od mene, prihvatili su me kao ravnopravnog člana tima;
  • Halilović Mirzet -Miči je možda i najzaslužniji za moj triatlon jer sam zahvaljujući njemu, u vrijeme kad nisam mogao trčati zbog povrede noge, počeo da plivam i vozim bicikl;
  • Muris Đug nije učestvovao u ovim pripremama, ali je zaslužan za istrčani maraton u Beču, učinivši skoro nemoguće, da od jednog rekreativca starog pedeset i sedam godina, formira pravog sportistu spremnog i za najveće podvige.

 

Međutim, da ja i moji triatlonci nismo imali sreće ništa se od navedenog ne bi dogodilo, jer je samo valovito more moglo da nas osujeti, a da ne spominjem pad s bicikla, pucanje ili ispuhivanje gume, kišu, jak vjetar ..Vjerovatno smo ovu sreću i zaslužili…